Ukupna uzgojena godišnja količina marikulture RH, nakon blagog pada u periodu 2008.-2012. sa 11.211t na 9.740t, u periodu 2014.-2017. relativno brzo raste sa 9.960t na 13.842t. Uzgoj bijele ribe (dominantno lubina i komarče) nakon relativne stagnacije i blagog variranja oko prosječne godišnje proizvodnje od oko 4700t u periodu 2008.-2012., u razdoblju 2012.-2017. je narastao za preko 100% na 10.698t u 2017. godini. Uzgoj tune nakon pada uslijed smanjenja ulovnih kvota mladih tuna za tov, sa maksimalnih 4.200 tona u 2009. na 1907 t u 2012., tijekom perioda 2012.-2017. kretao se oko srednje godišnje proizvodnje od oko 2400 t. Uzgoj školjkaša se od proizvodnje koja je u 2011. i 2012. bila stabilna na 3150 tona, okvirno četiri puta smanjio, na 746 tona u 2014., prvenstveno zbog velikih šteta od predatora. Sa 982 tone u 2017., još uvijek je tek na oko 30% proizvodnje prije opisanog pada od 75%. Uzgoj bijele ribe je trenutno neupitno najvitalniji segment marikulturne proizvodnje, u kojem se, zahvaljujući značajnim investicijama (preko 100 mil € od 2010. do 2018.), uz značajan rast proizvodnje, unaprijedila i stabilnost i efikasnost proizvodnih procesa, te kvaliteta konačnog proizvoda. Također, proširila se paleta proizvoda uzgojem novih tržišno atraktivnih vrsta (zubatac), djelomičnim uvođenjem ekološke proizvodnje, kao i finaliziranjem raznih vrsta konačnih proizvoda. Ukupna vrijednost marikulturne proizvodnje iznosi oko 700 mil HRK u 2017. godini., od čega 73% otpada na bijelu ribu, a 25% na tunu. S praktički cijelom proizvodnjom tuna izvezenom na tržište Japana, te preko 2/3 izvoza vrijednosti proizvedene bijele ribe, marikultura je sa oko 75% izvoza, značajna izvozna grana RH. Oko 80% ukupnog prihoda ostvaruje se u Zadarskoj županiji, a slijedi Primorsko-goranska sa 15%. Prosječna godišnja novostvorena vrijednost u periodu 2012.-2017. bila je oko 200 mil HRK, od čega 83% u Zadarskoj županiji. U 2013. godini bilo je registrirano ukupno 148 uzgajivača, od čega daleko najviše (117) uzgajivača školjaka, 30 uzgajivača bijele ribe, te 4 uzgajivača tuna. Uzgoj se obavljao na 330 lokacija, od čega školjkaša na njih 257, bijele ribe na 45, bijele ribe i školjkaša u poli-kulturi na 10 lokacija, tov tune na 14 lokacija, a uz to na 4 lokacije postoje mrjestilišta bijele ribe. Marikultura je u 2017. godini imala okvirno 1000 zaposlenih (prema satima rada), a primjetan je i brzi uzlazni trend. Okvirno polovica tog broja zaposlena je kod vodećeg RH proizvođača.

Gospodarski ribolov u RH uključuje gospodarski ribolov u užem smislu, te mali obalni gospodarski ribolov (max do 3.500 povlastica, s max dopuštenim dnevnim ulovom od 5 kg, koje je dobio dio od 13.000 posjednika odobrenja za ukinuti mali ribolov za osobne potrebe). Negospodarski ribolov je sportski i rekreacijski. U 2017. godini, gospodarskim ribolovom se ukupno bavilo 6.565 ribara, od čega njih 3.386 malim obalnim ribolovom. Broj ribara u recentnom razdoblju pokazuje silazni trend, s naglim padom od 15% u odnosu na razinu od oko 7.750 ribara, koliko ih je bilo registrirano od 2014. do 2016. godine. Ukupni broj plovila kojima se ribarilo u 2017. god. bio je 7.559, s ukupno 45.601 BT i 355.794kW snage pogonskog stroja, od čega njih 323 u kategoriji ribarskog broda (dulji od 12m i veći od 15BT), dok preostalih preko 95% ukupnog broja plovila spada u kategoriju ribarskih brodica. Od 2014. do 2017., broj brodova se smanjio za oko 50%, dok je broj brodica narastao za 2%. Ukupna veličina flote u BT, kao i ukupna pogonska snaga se u istom periodu smanjila za oko 15%. Prosječni ukupni ulov morskog ribarstva u razdoblju 2012.-2017. bio je72.545t (s minimumom od 63.985t u 2012. i maksimumom od 79.902t u 2014.), od čega: 90,8% plave ribe (75% srdela, 15% inćun, ali i tuna, plavica, šarun i ostalo), 5,5% na ostale ribe (oslić, trlja, cipal, list, gira, komarča i dr.), 1,7% mekušaca (lignje, sipe, hobotnice, muzgacvci i ostalo), 1,1% ljuskavaca (škampi, jastozi i dr.), te 0,9% kamenica, dagnji i ostalih školjkaša. Iskrcaj se obavlja na preko 250 iskrcajnih mjesta duž obale, od čega se na njih oko 20% iskrca 95% ukupnog iskrcaja. Prosječna ukupna vrijednost godišnjeg ulova, tijekom perioda 2014.-2017., procjenjuje se na nešto manje od 440 mil HRK/god., odnosno nešto manje od 60 mil €/god. Najveći dio ulovi se mrežama plivaricama kojima se lovi plava riba (do 90%), povlačnim mrežama manje od 10% i mrežama stajaćicama nešto preko 1% ulova. Parangalima i vršama ostvaruje se po manje od 1% u ulovu. Sportski i rekreacijski ribolov čine nezanemariv segment u ukupnim ribolovnim aktivnostima. Uz pretpostavku da ima oko 10.000 rekreativaca (samo onih prethodno aktivnih u malom ribolovu za vlastite potrebe), i da svaki smije uloviti 5kg po danu, i da lovi svaki treći dan, ukupna moguća količina ulova je dodatnih 9.000t, što je dodatnih preko 10% količine ulova iz komercijalnog ribolova, i to u onim vrstama koje su u njemu manje zastupljene.

U Hrvatskoj postoji tradicija riboprerađivačke industrije koja seže još u 19 st. Oko 75% riboprerađivačke industrije RH koji djeluje na području 7 županija Jadranske Hrvatske (50% u njihovom užem obalnom području), u razdoblju 2012.-2017. je imao oko 1.000 zaposlenih, i ostvarivao godišnji prihod od oko 600 mil HRK i novostvorenu vrijednost od oko 170 mil HRK. Najznačajniji riboprerađivački kapaciteti su u SDŽ, gdje se u 2017. ostvarilo okvirno 2/3 prihoda, te u Zadarskoj i Istarskoj županiji u koje se ostvarila po okvirno 1/6 prihoda. Prosječne neto isplaćene plaće u djelatnosti prerade niže su od županijske prosječne plaće, s izuzetkom SDŽ gdje su za 11% više.

Not relevant to the marine waters of the MS.

Not relevant to the marine waters of the MS.

Vezano uz eksploataciju mineralnih sirovina iz morskog okoliša, uz aktualna istraživanja i eksploataciju ugljikovodika, u obalnom području RH postojala je na obrtničkoj razini relativno razvijena tradicionalna djelatnost vađenja morskog pijeska na brojnim lokacijama s prirodnim pješčanim dnom – uključujući npr. područje Omiša i Dugog Rata oko ušća Cetine, deltu Neretve, područje Privlake, Vira, Raba i dr. I trenutni Zakon o rudarstvu, među mineralnim sirovinama za proizvodnju građevnog materijala (čl 5) prepoznaje i građevni pijesak i šljunak iz morskog dna, no prema službenim registrima, tom djelatnošću se još legalno komercijalno bavi svega dva obrta na ukupno 9 službeno registriranih eksploatacijskih područja: njih 4 uz otok Rab, u PGŽ; te njih 5, uz Privlaku, Rtinu, Vir i Molat, u ZŽ. Ilegalno, u manjim količinama i/ili za osobne potrebe, pijesak se vjerojatno i dalje vadi duž obale na područjima gdje se to tradicionalno radilo. U širem obalnom području, u kojem je kamen tradicionalno glavni građevinski materijal, eksploatacija nemetalnih mineralnih sirovina, u prvom redu za potrebe građevinarstva, i danas je sveprisutna djelatnost. Najveći broj eksploatacijskih polja i eksploatiranih količina odnosi se na tehničko-građevinski kamen. Veliki broj eksploatacijskih polja raspoređen po cijelom obalnom području posljedica je činjenice da se radi o sirovini za čiju eksploataciju pogodni uvjeti postoje u više-manje cijelom prostoru, a s obzirom da je relativno jeftina, vrlo brzo cijena transporta postaje viša od proizvodne cijene, pa je ekonomski opravdanije otvaranje novog proizvodnog područja, bližeg tržištu. Tradicija postoji i u eksploataciji arhitektonsko-građevinskog kamena. Posebno su poznati kamenolomi i uz njih vezane kamenoklesarske tradicije na Braču, Korčuli, kod Trogira i Benkovca. Značajna je i eksploatacija sirovina za proizvodnju cementa i gipsa. U periodu 2012.-2017., djelatnost vađenja kamena, pijeska i gline (NKD 081), s nešto manje od 700 zaposlenih (prema satima rada), generirala je u prosjeku oko 200 mil HRK novostvorene vrijednosti godišnje, što čini relativno skromnih 0,5% u novostvorenoj vrijednosti JH i još manjih oko 0,3% u ukupnom broju zaposlenih. Pri ocjenjivanju značaja ove djelatnosti u gospodarstvu JH značajno je međutim naglasiti da se radi o djelatnosti koja na sebe vezuje puno drugih djelatnosti, u prvom redu transport i građevinarstvo, i u tom smislu ima značajne indirektne učinke.

RH ima dugu tradiciju i relativno razvijenu praksu iskorištavanja ugljikovodika. Prvo komercijalno otkriće plina na području hrvatskog dijela Jadrana ostvareno je 1973., prva eksploatacija plina uspostavljena je 1999. godine, a ukupno je u izrađeno 128 istražnih i 51 eksploatacijska bušotina. Trenutno se eksploatacija vrši u sjevernom Jadranu, na 3 eksploatacijska polja ugljikovodika, s 19 plinskih eksploatacijskih i jednim kompresorskim odobalnim objektom, na 51 eksploatacijskoj bušotini. Svi postojeći eksploatacijski odobalni objekti su fiksne platforme rešetkaste konstrukcije oslonjene na morsko dno. Godišnja proizvodnja se kreće oko 1,2 milijarde m3 plina. S ciljem smanjenja energetske ovisnosti (oko 45% u RH i preko 50% u EU), odnosno poticanja novih ulaganja u istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na teritoriju RH, 2013. je pokrenuta opsežna izmjena i dopuna zakonodavnog i plansko-programskog okvira i niz aktivnosti koji je uključivao i objavu prvog javnog nadmetanja za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na Jadranu (NN 42/14), te izradu Okvirnog plana i programa istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu i Strateške procjene utjecaja na okoliš za taj dokument. Okvirni plan i program definirao je 28 istražnih površina veličine od 892 do 1907 km2, udaljenih minimalno 10 km od vanjske linije obale i 6 km od vanjske linije otoka. U periodu 1961. – 2004., u predmetnom području je izrađena 51 bušotina, na njih 10 registriran plin, na 5 nafta, 4 imaju status plinske bušotine, ali nije pokretana eksploatacija. Strategija prostornog razvoja RH nalaže da odlučivanju o površinama za eksploataciju treba još prethoditi izrada analize društvene i gospodarske koristi i štete. Zbog promijenjene situacije na svjetskim tržištima, trenutno je jenjao i interes za pokretanje istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu. U obalnom području postoji, a u planu je i daljnji razvoj infrastrukture za transport nafte i plina. Dogradnjom i rekonstrukcijom postojećeg naftnog terminala u Omišlju i realizacije projekta EU JANAF-Adria, izgradnjom LNG terminala na susjednoj lokaciji također u Omišlju, te realizacijom hrvatske dionice Jonsko-jadranskog plinovoda sa spojem na Trans-jadranski plinovod, RH će, u skladu s ciljevima proklamiranim u Ugovoru o Energetskoj zajednici, u potpunosti iskoristiti svoj geostrateški položaj koji ju predodređuje za jedan od značajnih EU pravaca tranzita i uvoza energenata te regionalno energetsko čvorište.

U hrvatskom obalnom području postoji duga tradicija korištenja mora za dobivanje soli, ili kako se to tradicionalno nazivalo „branja“ ili „žetve“ soli. Tradicionalna tehnologija dobivanja soli isparavanjem u plitkim bazenima, koja se nije mijenjala od antičkih vremena stvorila je prepoznatljive kulturne krajobraze solana, koji su danas vrijednost i kao dio kulturne baštine i kao dio vizualne posebnosti i turističke atraktivnosti područja. Sve tri danas aktivne solane – u Pagu, Ninu i Stonu (kroz povijest ih je bilo na 20tak lokaliteta) – na lokalitetima su na kojima proizvodnja soli zabilježeno postoji još iz vremena antike i srednjeg vijeka. Ukupno se godišnje proizvodi oko 20.000 – 25.000 t soli, ovisno i o vremenskim uvjetima u proljeće i ljeto, o kojima ovisi efikasnost proizvodnje isparavanjem na otvorenim plitkim bazenima, kao i o tržišnim uvjetima i potrebama. Broj zaposlenika (prema broju sati rada) u sve tri solane zajedno kreće se oko 120. Daleko najveći udio u proizvodnji (preko 85%) ima Solana Pag, koja od 1982. godine u proizvodnji soli kombinira tradicionalni pristup s industrijskom finalizacijom, čime je višestruko povećala proizvodne kapacitete i efikasnost u proizvodnji (sa 5-10.000t na 30.000t, uz desetorostruko manji potrebni ljudski rad u proizvodnji), unaprijedila kontrolu kvalitete proizvoda, te smanjila rizik od štete uslijed nepovoljnih vremenskih prilika. Sol iz paške solane prepoznatljivi je tržišni brand u široj regiji, zaštićena i kao Hrvatski otočni proizvod, a od nedavno nosi i Europsku oznaku izvornosti i zemljopisnog podrijetla. Druge dvije solane – Ninska i Stonska, u kojima je proizvodni proces u cijelosti tradicijski i praktički nepromijenjen od antike – sa svojom nižom proizvodnom efikasnošću i kapacitetom čine znatno manji udio u proizvodnji, ali su vrlo uspješno kreirali „proizvod sa pričom“, odnosno vrlo atraktivni turistički proizvod temeljen na posebnosti svoje proizvodnje i posebnosti soli kao proizvoda kroz ljudsku povijest. U prostoru Solane Nin otvoreni su Muzej i Kuća soli – izložbeno-prodajni prostor kojim godišnje prođe do 100.000 posjetitelja. Solana Ston također svoj tradicionalni proizvodni proces nudi kao turistički proizvod, pa ljeti ugošćuje volontere koji sudjeluju u tradicionalnom branju soli. S obzirom na opisane razvojne planove, ne očekuje se povećanje godišnje proizvedenih količina soli na više od 30.000 t.

Not relevant to the marine waters of the MS.

Hrvatski elektroenergetski sustav (EES) dobro je razvijen i integriran u ENTSO-E sustav koji zajedno tvori sinkronu mrežu kontinentalne Europe. Sastavni dio EES-a je i elektroenergetska mreža, koja se dijeli na prijenosnu i distribucijsku mrežu. Iako svojom veličinom spada u manje sustave u Europi (vršna opterećenja do 3.200 MW), radi se o složenom sustavu sa ukupno 179 transformatorskih stanica i 7.727km vodova (1.246km na 400kV, 1.331km na 220kV, 5.177km na 110kv mrežnoj razini). Prijenosnom mrežom operira Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS d.o.o.), a distribucijskom mrežom HEP-Operator distribucijskog sustava (HEP-ODS d.o.o.). U širem obalnom području JH je smješten i značajni dio proizvodnih kapaciteta električne energije na prostoru RH (preko 60% od ukupne snage od 5000MW u 2017. - oko 85% HE, sve VE, oko 30% TE, kao i većina planiranih većih projekata SE), kao i razvijena prijenosna mreža, koja uključuje i 172 podmorska kabela, ukupne duljine od oko 469 km, ključnih za elektroopskrbu otoka. Veliki broj podmorskih kabela relativno je star (oko 30 godina u prosjeku) i na kraju svog sigurnog eksploatacijskog vijeka. Oko 95 km podmorskih kabela na naponskoj razini 110kV dio su prijenosnog sustava kojim upravlja HOPS d.o.o. Projekt njihove zamjene strateški je investicijski projekt HOPS-a, pripreman i manjim dijelom implementiran u razdoblju 2012.-2017., s planiranim završetkom do 2021. HEP-ODS održava i razvija sustav podmorskih kabela niže razine napona (10kV i 20kV). HEP-ODS je u 2016. godini završio investicijski ciklus vrijednosti 40 mil HRK, u sklopu kojega je na 11 prioritetnih lokacija duž cijelog obalnog područja položeno ukupno oko 30km novih podmorskih kabela. U narednom periodu 2016.-2026., planiran je novi ciklus ulaganja od oko 100 mil HRK u podmorsku infrastrukturu duž cijelog obalnog područja, s ciljem zamjene 132 km podmorskih kabela koji su pri kraju svog eksploatacijskog vijeka. Obalno području, uključujući i njegov otočni dio, dobro su pokriveni elektroničkim komunikacijskim sustavom RH, no on u cjelini zaostaje za EU prosjekom u broju priključaka na širokopojasni pristup internetu (pristupne mreže utemeljene na svjetlovodnoj tehnologiji čine manje od 1% priključaka, dok dominira vrsta pristupa preko mreže bakrenih parica). Razvoj infrastrukture uključuje i polaganje podmorskih svjetlovodnih kabela, koji se često postavljaju u sklopu projekata obnove podmorske elektroenergetske mreže.

Not relevant to the marine waters of the MS.

Temeljem projekcija iz IPCC AR5 i istraživanja lokalnih povijesnih trendova, za Jadransko more se predviđa porast srednje razine mora (SRM) između 19 i 33 cm do perioda 2046.-2065. godine, odnosno između 32 i 65 cm do perioda 2081.-2100. godine, s novijim procjenama i do 1,1m. Pribrajanjem povremenih ekstremnih razina mora (od ekstremnih vremenskih prilika) koje se kreću u rasponu od 0,84 (za povratni period od 1 godine) do 1,15m (za povratni period od 100 godina), do kraja stoljeća mogu se očekivati povremeni ekstremni porasti razine mora u rasponu od oko 1,4 m do 2,2 m. Uz to, zbog povećanja frekventnosti i intenziteta ekstremnih oborina, raste i rizik od poplava uslijed ekstremnih vršnih površinskih otjecanja i bujičnih vodotoka, kakve su se u posljednjih nekoliko godina dogodile na više mjesta u obalnom području, uključujući u Vodicama, Ninu, Zadru, Dubrovniku, Splitu, Rovinju, Puli. Dodatna opasnost od poplave obalnih područja dolazi i od olujnih uspora (tzv. meteoroloških tsunamija ili šćiga), koje zbog klimatskih promjena također postaju učestalije, a najizloženija naseljena područja uključuju područja Vele Luke, Starog Grada, Malog Stona, Malog Lošinja, Rijeke Dubrovačke. Zamjetan je ubrzani rast broja aktivnosti vezanih uz osvješćivanje problema i stvaranje preduvjeta za provedbu mjera jačanja otpornosti obale na izazove klimatskih promjena. Strategija prilagodbe klimatskim promjenama u RH za razdoblje do 2040. godine s pogledom na 2070. godinu propisuje i niz mjera relevantnih za obalno područje. U ovoj relativno ranoj iteraciji strategije prilagodbe, glavni naglasak je na tzv. nestrukturnim mjerama cilj kojih je: stvaranje potrebne društvene klime i drugih preduvjeta za učinkovitu i troškovno opravdanu i efikasnu primjenu mjera, uključujući i osiguranje potrebnih znanstveno-podatkovnih podloga, institucionalnih preduvjeta, stručnih kapaciteta na svim administrativnim razinama, te osiguranje tzv. climate proof planning (uključujući npr. uvođenje obaveznog obalnog odmaka od 100m u prostorno planersku legislativu i praksu). Primjera strukturnih mjera, poput izgradnje obrambenih obalnih zidova, nasipa, pera, razbijača valova ispred obale i sl., trenutno još nema, no provode se brojni projekti dogradnje infrastrukturnih sustava odvodnje otpadnih i oborinskih voda, između ostalog i s ciljem osiguranja njihove adekvatnosti za situacije ekstremnih oborina, uključujući i kroz sinergiju s elementima zelene infrastrukture.

Not relevant to the marine waters of the MS

Not relevant to the marine waters of the MS.

Sektor turizma trenutno je najznačajniji i najvitalniji gospodarski sektor RH. Prihodi od turizma u visini su gotovo 20% BDP-a, što je daleko najveći udio među svim zemljama EU, s trendom rasta (sa 15,5% u 2012., na 19,6% u 2017.). Zaposleni u djelatnosti pružanja smještaja, pripreme i usluživanja hranom (oko 92.000 zaposlenih u 2017.), što je samo dio zaposlenih u turizmu, činili su 6,8% ukupno zaposlenih u RH. U 2017. registrirano je 17,431 mil. dolazaka i 86,2 mil. noćenja turista. Oko 88% dolazaka i preko 95% noćenja turista događa se u 7 županija Jadranske Hrvatske. Broj dolazaka i noćenja turista rasli su u periodu 2012.-2017. kumulativno za 47,3% i 37,4%. Prosječni broj noćenja po dolasku kontinuirano je padao sa 5,3 u 2012. na 4,9 u 2017. godini. Usporedbom niza TOMAS istraživanja, primjetan je generalni trend rasta zadovoljstva posjetitelja po elementima ponude. Indikativan je i upozoravajući trend rasta broja gostiju (sa 4-9%, na 10-16%) kojima je tijekom boravka zasmetala gužva u prometu, na javnim površinama, plažama, neprimjereno odloženo smeće, neugodni mirisi, buka i sl. Turizam u RH ima najizraženiju sezonalnost među svim europskim mediteranskim zemljama, sa 50% turističkih noćenja tijekom dva mjeseca vršne ljetne sezone (srpanj i kolovoz) i sljedećih 25% podjednako raspoređene u mjesecu prije i poslije, a svega 25% u preostalih 8 mjesecu. Unatoč poduzimanim mjerama za produženje sezone i rastu apsolutnog broja dolazaka i noćenja i izvan sezone, navedeni udjeli nisu se značajnije mijenjali u periodu 2012.-2017. Izrazita sezonalnost nepovoljno je i neželjeno obilježje zbog većeg pritiska na turističku resursnu osnovu, niže iskorištenosti i ekonomskih učinaka razvijanih turističkih kapaciteta i infrastrukture, tehnološke i financijske neodrživosti komunalne infrastrukture, izazova osiguravanja potrebne radne snage, i općenito nižih pozitivnih učinka takvog turizma na druge sektore gospodarstva. Hrvatska je primarno autodestinacija, sa 85% turista koji dolaze cestovnim prijevoznim sredstvima, no primjetan je recentan porast udjela gostiju koji dolaze zrakoplovom (od 11% u 2014. na 14,5% u 2017.). Prosječna dnevna potrošnja turista narasla je sa 66€ u 2014., na 79€ u 2017., što je na razini od oko 70% prosjeka EU mediteranskih destinacija. Tijekom 2017. godine, registrirano je 691 kružno putovanje stranih brodova za kružna putovanja, s ukupno 947.000 putnika / turista, s prosječnim boravkom u teritorijalnom moru RH od 2,2 dana po putovanju.

Preko 96% smještajnih kapaciteta RH nalazi se u 7 županija Jadranske Hrvatske. Od ukupno 1.242.663 postelja u 2017. godini, najmanji udio sa svega 14,7% čine (NKD 55.1) hoteli i sličan smještaj, slijede sa 20,8% (NKD 55.3) kampovi, a sa 64,1% daleko najveći udio imaju (NKD 55.3) odmarališta i slični objekti za kraći odmor, unutar kojih su i sobe za iznajmljivanje, apartmani, studio-apartmani, kuće za odmor, koje čine 61,4%. Period 2012.-2017. obilježen je silovitim rastom broja postelja od 41,2%. Broj postelja rastao je u svim navedenim NKD skupinama, ali suprotno deklariranim strateškim ciljevima, udjelom su pali NKD 55.1 i NKD 55.3 sa 20,6% i 25% u 2012., a dalje je značajno rastao NKD 55.2, koji je u 2012. godini činio 53,4%. Prosječni broj noćenja po postelji u 2017. godini bio je najviši u hotelima (144,6), a najniži u sobama za iznajmljivanje, apartmanima i kućama za odmor (53,5). Hoteli više kategorije ostvaruju u prosjeku veći broj noćenja godišnje (od 169 u hotelima s 5* do 96 u hotelima s 2*). Preko 70% hotelskih postelja nalazi se u velikim hotelima sa preko 100 soba, od čega preko 30% u vrlo velikim hotelima s preko 250 soba. Od 7 županija Jadranske Hrvatske, u 2017. godini, sa 25,3% najveći udio smještajnih kapaciteta (prema udjelu u ukopnom broju postelja u RH) imala je Istarska, a u padajućem poretku slijede Splitsko-dalmatinska sa 21,8%, Primorsko-goranska sa 16,8%, Zadarska sa 13,3%, Šibensko-kninska sa 8,1%, Dubrovačko-neretvanska sa 7,5% te Ličko senjska županija sa 3,7%. Zahvaljujući idealnim klimatskim i geografskih predispozicijama (gusti arhipelag sa 1244 otoka, otočića, hridi i grebena, unutar 31.479km2 akvatorija sa kristalno bistrim morem; razvedena, 6.278 km duga obala), te sa oko 4.300 plovila u čarteru i oko 17.000 vezova u više od 140 luka nautičkog turizma (što uključuje marine, suhe marine, privezišta i sidrišta), Hrvatska je vodeća svjetska destinacija nautičkog turizma. Osim u lukama nautičkog turizma, i u lukama otvorenim za javni promet je registrirano oko 3000 vezova koji se tijekom sezone koriste kao tranzitni vezovi za nautički turizam. Sustavna provedba Programa praćenja kakvoće mora za kupanje na plažama hrvatskog dijela Jadrana od 1989. godine, opetovano ukazuje na more visoke kakvoće. Prema izviješću iz 2018. godine, od 963 točke ispitivanja koje su ocijenjene godišnjom ocjenom, 94,8% je ocijenjeno najvišom ocjenom izvrsno, 3,4% ocjenom dobro,1,3% ocjenom zadovoljavajuće,i samo 0,5% ocjenom nezadovoljavajuće.

Luke u RH se razvrstavaju prema namjeni i važnosti na 1) luke otvorene za javni promet, te unutar njih luke od (posebnog) međunarodnog gospodarskog značaja za državu, luke županijske te luke od lokalne važnosti; i 2) luke posebne namjene, te unutar njih na luke posebne namjene državnog i županijskog interesa. Luke posebne namjene mogu biti: vojne, industrijske, brodogradilišne, za opskrbu gorivom, ribarske, sportske te luke nautičkog turizma. Luke od međunarodnog gospodarskog značaja su: Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Ploče i Dubrovnik, a uz njih duž obale je još sveukupno 42 luke od županijske važnosti i 285 luka od lokalne važnosti. Obalni linijski pomorski promet povezuje otočni i obalni dio obalnog područja preko 73 otočne luke / pristaništa i 22 luke u obalnom dijelu. Glavne teretne luke kroz koje prođe oko 90% tereta su luke Omišalj, Bakar, Rijeka, Ploče i Split. Daleko najveći promet ima luka Omišalj (tekući teret) koja sama čini preko 1/3 ukupnog prometa roba u RH. Glavne putničke luke, kroz kojeg prođe više od polovice ukupnog prometa putnika (npr. 58% u 2016.) su: Split, Zadar, Preko, Supetar, Cres, Korčula, Jablanac kao ishodišta za obalni linijski pomorski promet prema najnaseljenijim otocima, te Dubrovnik, koji je luka koju godišnje posjeti preko 500 brodova za kružna turistička putovanja. Luka Rijeka je u cjelini (uključujući i izdvojene lokacije u Bakarskom zaljevu, u Lučkom bazenu Omišalj te u Raškom lučkom bazenu) najveća je pomorska luka u RH specijalizirana za promet kontejnerskog i tekućeg tereta, zbog geostrateškog položaja na najkraćoj poveznici prekomorskih odredišta i srednjoistočne Europe određena kao jedina TEN-T osnovna morska luka u RH. U Omišlju se gradi LNG terminal, čime će luka postati i jedan od značajnih europskih dobavnih pravaca tog energenta. Luka Ploče glavna je luka kroz koju robe i tereti idu u i iz Bosne i Hercegovine koja je u njenom neposrednom zaleđu. Luka Split – sa preko 4,5 milijuna putnika godišnje – glavna je putnička luka RH, osim Rijeke (koja uključuje i Bakar i Omišalj) i Ploča, jedina značajnija teretna luka te sve značajnija luka posjete brodova za kružna turistička putovanja (preko 200 posjeta godišnje). Luka Dubrovnik (Gruž) je, sa preko 500 posjeta stranih brodova na kružnim putovanjima jedna od najposjećenijih mediteranskih destinacija. Luka Zadar je druga najveća putnička luka u RH, značajna u obalnom linijskom prometu, a i sve značajnija kao destinacija brodova za kružna turistička putovanja.

Duboka uvučenost Jadranskog mora u europski kontinent čini ga važnim prometnim pravcem u međunarodnom prometu roba. Obalni linijski pomorski promet (uključujući 53 državne linije – 25 trajektnih, 15 brzobrodskih i 13 klasičnih brodskih linija – na kojima uslugu javnog prijevoza pruža 13 brodskih prijevoznika, sa ukupno 77 brodova – 42 trajekta, 17 brzih i 17 klasičnih putničkih) nužan je preduvjet za život oko 125.000 stanovnika na 47 naseljenih otoka (od ukupno njih 1244) u obalnom području RH. Kroz RH luke godišnje prođe gotovo 350.000 brodova (tj. brodskih uplovljavanja), sa oko 30 milijuna putnika, 5 milijuna vozila (u trajektnom prometu) i oko 20 milijuna tona robe. Kako u otočnom području nema značajnije robne proizvodnje, velika većina teretnog prometa je međunarodnog karaktera, dok u prometu putnika veliku većinu čini unutarnji promet putnika. Hrvatska ima oko 22.000 pomoraca, od čega njih oko 7.500 plovi u nacionalnoj plovidbi. Visoka stručnost hrvatskih pomoraca osigurava se kroz razvijeni obrazovni sustav koji uključuje 8 srednjih pomorskih škola, 4 pomorska visoka učilišta, te preko 20 specijaliziranih pomorskih učilišta. Hrvatska flota, bez flote koji plovi pod stranom zastavom, uključuje nešto manje od 1.300 brodova sa 1.300.000 GT. Ukupni kapacitet flote najvećih hrvatskih brodara okupljenih u HUB-u, uključujući i dio flote pod stranom zastavom, ali ne uključujući manje brodare (ribare, manje putničke i izletničke brodove, i sl.), u 2017. je iznosio 1.650.173 GT, s blagim trendom pada. Ukupni godišnji prihod pomorskog prometa u RH, odnosno djelatnosti vodenog prijevoza u morskom okolišu obalnog područja, tijekom razdoblja 2012.-2017., iznosio je prosječno 3.039 mil HRK, što je činilo oko 98% vodenog prijevoza RH. Najviše prihode od djelatnosti ostvaruju PGŽ i ZŽ, koje čine 34,8%, odnosno 32,4% u ukupnom prihodu JH. Slijede SDŽ i DNŽ sa udjelom od 14,6% i 13,4Ž%, a na začelju su IŽ i ŠKŽ sa 3%, odnosno 1,8%. Prosječna godišnja novostvorena vrijednost (Slika 3.88) bila je oko 1.162 mil HRK, od čega ponovno najveći udio u PGŽ (34,8%) i ZŽ (36,6%). Slijedi SDŽ sa udjelom od 17,8%, a na začelju su DNŽ (5,1%), IŽ (4,4%) i ŠKŽ (1,4%). Prema udjelu djelatnosti u novostvorenoj vrijednosti županije, ona je najznačajnija u ZŽ gdje čini preko 10% ukupne novostvorene vrijednosti. U razdoblju 2012.-2017., prosječno je bilo 3.792 zaposlena (prema satima rada) kod 366 poslovna subjekta, što čini 1,82% u ukupnoj zaposlenosti.

Uspostava cjelovitog sustava održivog gospodarenja otpadom među glavnim je prioritetima sektora zaštite okoliša u RH već kroz više planskih ciklusa. To je područje u koje se puno ulaže, ali relativno sporo napreduje i u kojem je ostalo još puno za napraviti, a da bi se postigli postavljeni planski ciljevi i standardi određeni EU direktivama. Veliki dio obalnog područja JH po mnogim pokazateljima zaostaje čak i za RH prosjekom u ovom području. Konkretnije, cilj usklađenja postojećih odlagališta otpada sa zahtjevima zaštite okoliša za sanitarno odlaganje otpada (obveza RH do kraja 2018.), saniranja zatečenih ne-uvjetnih odlagališta, te racionalizacije sustava kroz smanjivanje broja odlagališta i uspostavu manjeg broja centara za gospodarenje otpadom, daleko je od ispunjenja. Od 7 obalnih županija, u dvije (IŽ i PGŽ) su uspostavljeni prvi CGO-i, čime su se stekli uvjeti za zatvaranje i dovršetak sanacije drugih odlagališta. U preostalih 5 zatvoreno je 60 nekadašnjih lokacija odlaganja otpada, od čega ih je 80% već i sanirano, a od preostalih 40 aktivnih, 30% je sanirano, na još 15% je sanacija u tijeku, a na preostalih 55% sanacija je tek u pripremi. Trenutni rok za izgradnju svih planiranih CGO-a je 2022. Sa svega 21% recikliranog komunalnog otpada, RH značajno zaostaje za ciljem povećanja udjela recikliranja na 50% do 2020. godine. Područje JH u prosjeku zaostaje za RH prosjekom, no postoje i značajne razlike među županijama. Tri obalne županije na začelju su s najmanjim stopama oporabe (ZŽ – 14%, SDŽ – 13%, LSŽ – 13%), a PGŽ sa 24% oporabe ulazi među bolje. U PGŽ su i Grad Krk i Grad Rab koji su sa stopama od 55% i 41% među primjerima najbolje prakse gospodarenja otpadom u RH i šire. Još više se zaostaje od postavljenog EU cilja vezano uz smanjenje odlaganja biorazgradivog komunalnog otpada (RH je u 2016. bila na 110% količina iz 1997., a cilj za 2016. je bio 50%, a 35% u 2020). U 2016. godini, prosječna količina proizvedenog komunalnog otpada po stanovniku u obalnom području bila je oko 590 kg/stan/god, što je čak 50% više od RH prosjeka i 23% više od EU prosjeka. Morski otpad rastući je problem u obalnom području RH, kojeg tek treba početi sustavnije rješavati. Pozitivni iskoraci su pilotiranje praćenja onečišćenja morskim otpadom i Fishing for litter prakse u sklopu dva recentna regionalna jadranska projekta. Važan iskorak je i recentna inicijativa za uspostavu koordinirane regionalne suradnje, pokrenuta iz RH sa ministarske razine.